moderna je naziv za književni smjer u Hrvatskoj u razdoblju 1892./1895. – 1914./1916.
ü 1891. – Janko Leskovar objavljuje novelu „Misao na vječnost” i postaje prethodnikom hrvatske moderne
ü 1892. – u Vijencu je objavljena novela A. G. Matoša „Moć savjesti” koja temom i simbolikom te prodorom u irealno i podsvjesno označava početak moderne
ü 1895. – na svečanost otvaranja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu došao je i kralj Franjo Josip I; zagrebački studenti spaljuju mađarsku zastavu na Jelačićevom trgu u znak nezadovoljstva mađarskom vlašću (prvi među njima bio je Vladimir Vidrić – dobio je 2-6 mjeseci zatvora, a S. Radić 6 mj.); nakon toga bili su izbačeni sa zagrebačkog sveučilišta pa su svoj studij nastavili u Beču i Pragu gdje su došli u dodir s europskim modernizmom (i jedni i drugi zovu se mladi; oni se suprotstavljaju realizmu i stoga dolaze u sukob sa starima)
ü 1914. → smrt Antuna Gustava Matoša (kraj moderne)
→ početak Prvog svjetskog rata
→ izlazi zbirka “Hrvatska mlada lirika” u kojem piše nova generacija pisaca, sljedbenici Matoševe i Vidrićeve poezije
ü 1916. – Ulderiko Donadini pokreće književni časopis „Kokot” čime započinje ekspresionizam
pokret hrvatske moderne nije imao isključivo literarno obilježje, više je bio kulturni pokret, ali je djelovao i na gospodarskom, socijalnom i političkom planu
ü društveno-političke prilike:
- (Dragutin Khuen-Hedervary banovao je Hrvatskom od 1883. do 1903. g.;
- 1903. izbio je drugi protumađarski pokret te je Khuen napustio Hrvatsku i prestala je nasilna mađarizacija
- razdoblje je obilježilo i veliko iseljavanje Hrvata u prekooceanske zemlje; iz Dalmacije najviše iseljavaju zbog gospodarskih problema
- radnički pokret je jačao te je osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije
- Hrvatsku pučku seljačku stranku osnovali su Antun i Stjepan Radić 1904; zahtijevali su podjelu veleposjeda i ujedinjenje hrvatskih zemalja
- Frano Supilo i Ante Trumbić utemeljili su politiku “novog kursa”, a rezultat te politike bilo je osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije
- Na početku 20. st. nastavljeno je iseljavanje iz Hrvatske u prekomorske zemlje)
| praška skupina pisaca |
bečka skupina pisaca |
- djeluje pod utjecajem socijalnog realizma koji je zastupao Toma(š) Masaryk
- okupljaju se oko časopisa „Hrvatska misao“, čiji je glavni ideolog Milan Šarić, pobornik socijalno angažirane književnosti koja će biti u službi naroda (tendenciozna književnost), tj. književnost mora biti odraz zbiljskog života jednog naroda
- orijentirali su se na slavenske pisce
- djeluju pod utjecajem bečke moderne i Hermanna Bahra
- okupljaju se oko časopisa „Mladost“ koji pokreću kritičari Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić koji se zalažu za slobodu umjetničkog stvaranja
- orijentirali su se prema europskim strujanjima (došli su do spoznaje da i hrv. knjiž. pripada europskoj književnosti)
|
- djeluju pod utjecajem bečke moderne i Hermanna Bahra
- okupljaju se oko časopisa „Mladost“ koji pokreću kritičari Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić koji se zalažu za slobodu umjetničkog stvaranja
- orijentirali su se prema europskim strujanjima (došli su do spoznaje da i hrv. knjiž. pripada europskoj književnosti)
|
|
dvije su faze hrvatske moderne:
ü prva faza – do 1903.:
- u toj fazi dolazi do sukoba dvaju književnih naraštaja – starih i mladih:
v stari zastupaju tradicionalno shvaćanje književnosti (zalažu se za realizam)
v mladi se suprotstavljaju takvom shvaćanju književnosti i traže promjene (pokušaj oslobađanja od svih smjerova te upoznavanje s aktualnim događajima u europskoj književnosti)
- rezultat tog sukoba je osnivanje Društva hrvatskih književnika (1900.), preko kojeg mladi žele djelovati (u odbor Društva ulaze i stari i mladi; predsjednik je bio Ivan Trnski)
- ta faza obilježena je kritičarskom djelatnošću (dominira književna kritika), pokretanjem časopisa, oblikovanjem književnih programa
- iako se javljaju i neka djela s obilježjima modernizma – psihološka karakterizacija lika, lirski elementi u pripovjedačkim djelima, još uvijek dominira stvaralaštvo realista
- obilježje prve faze je pokušaj spajanja tradicionalnih i modernih shvaćanja umjetnosti
ü druga faza – od 1903.
- nastaju najvrjednija književna djela – Matoš svoje pjesme piše upravo u tom razdoblju
- potkraj te faze dolazi do pobune protiv tradicije, inzistira se na opisivanju kaotične slike svijeta i života, pokušava se prodrijeti u unutrašnjost čovjekove ličnosti i doprijeti do nj. najtananijih psiholoških manifestacija (ishod– raspadnuta slika svijeta)
OBILJEŽJA KNJIŽEVNOSTI:
ü krajem 90-tih g. 19. st. hrvatski realisti nagovijestili su modernu uvodeći u književnost psihološko-filozofsku problematiku : zaokupljenost temama života i smrti, pojedinačne sudbine, intimne strane ljudskog života
ü glavno obilježje je odbacivanje isključivo socijalne ili nacionalne uloge književnosti
ü želi se dotjerati stil kako bi se hrv. knjiž. europeizirala – izjednačila s europskom književnošću (u pogledu tematike i stila)
ü središnja ličnost razdoblja moderne je Antun Gustav Matoš koji se zalaže za sjedinjenje estetskog i nacionalnog kriterija (funkcije književnosti) → uzdizanje ljepote i njegovanje forme + književnost u funkciji nacionalnih interesa (zadržavanje vlastitog identiteta)
ü sloboda umjetničkog stvaranja
pjesništvo (prevladava lirika):
- pjesnici motive traže u unutrašnjem životu i raspoloženjima
- jedna od najčešćih tema postaje pejsaž (kao samostalnu temu uveo ga je Matoš)
- raspoloženje je pesimistično
- pozornost se posvećuje formi pjesme, najčešći pjesnički oblik je sonet
- pridaje se važnost ritmu i muzikalnosti stiha i nastoji se ostvariti sinestezija (sklad boja, mirisa i zvukova)
prozno stvaralaštvo:
- fabula više nije primarna – pripovijedanje događaja zamjenjuje se psihološkom analizom, tj. opisom psihičkog stanja
- dominiraju novela, pripovijetka i crtica (kratka priča), a pišu se i romani
- motivi: ljubav, smrt, propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, ljubomora
- naglasak je na unutarnjim proživljavanjima likova
- u središtu su psihički labilni likovi, nedokučivi, tajnoviti, tragični; oni su pasivni pojedinci koji se ne uklapaju u svoju sredinu, zaokupljeni su svojim unutrašnjim životom i uglavnom završavaju tragično (npr. lik takvog intelektualca uveo je Leskovar)
- pojava impresionističkog pejsaža – psihološko stanje lika često je predstavljeno slikom pejsaža (pejzaž je u funkciji raspoloženja)
dramsko stvaralaštvo:
- vremenom nastaju moderne drame – naturalističke i simbolističke
moderna je heterogeno razdoblje u kojem se javlja nekoliko različitih stilova pa govorimo o stilskom pluralizmu kao njenom bitnom obilježju:
v realizam (V. Novak),
v impresionistički i ekspresionistički stil (A. G. Matoš, D. Domjanić, Kamov),
v naturalizam (Srđan Tucić, Josip Kosor),
v simbolizam (A. G. Matoš)
važno mjesto u razdoblju moderne zauzima i književna kritika
časopisi: Vijenac, Život, Hrvatska prosvjeta, Suvremenik, Nada (sarajevski č. – S. S. Kranjčević)
Sličnosti s europskim modernizmom:
- sloboda umjetničkog stvaranja
- kritičnost
- otpor tradiciji
- ljepota kao svrha umjetničkog stvaranja
- nisu toliko bitni događaji (fabula), već stanja lika (introspekcija, samoanaliza)
- teži se savršenstvu forme
|
• |
moderna predstavlja početak uključivanja hrvatske književnosti u europske kulturne i književne tokove
pri kraju ovog razdoblja javljaju se avangardne književne tendencije:
- A. G. Matoš, poema Mora – pjesnička vizija općeg kaosa, u svjetskim i nacionalnim razmjerima
- J. Polić-Kamov je prethodnik avangardne književnosti (u poeziji i prozi)
MODERNISTIČKI PISCI:
- LIRIKA: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Janko Polić Kamov
- A. G. Matoš – počeo je kasno pisati pjesme, za života je bio priznat kao kritičar i novelist
- Milan Begović, Knjiga Boccadoro (Knjiga Zlatousta) – djelo je novo i tematikom i izrazom: govori o osjetilnom, putenom (tjelesnom), erotičnom, (pseud. Xeres de la Maraja)
- Vladimir Nazor, Slavenske legende – moderan izraz i metaforika, slavenska mitologija, nj. lirika odskače od pesimizma koji je tada zavladao u poeziji
- Janko Polić Kamov
- Vladimir Vidrić, Pjesme (izdao je samo jednu zb. pjesama)
- Dragutin Domjanić, Fran Galović i Vladimir Nazor oživljavaju dijalektalnu kajkavsku poeziju (Nazor piše i čakavske stihove)
- EPIKA: novelisti
1. Dinko Šimunović, najcjelovitiji novelist , Mrkodol (Dalm. zagora); (regionalizam)
2. Janko Leskovar 4. A. G. Matoš 6. V. Nazor
3. Milutin Cihlar-Nehajev 5. Janko Polić-Kamov 7. Ivo Vojnović
- romanopisci:
- M. Cihlar-Nehajev, Bijeg – najbolji roman hrvatske moderne (Vuci, Veliki grad)
- Ivan Kozarac, Đuka Begović (psihološki roman), Slavonija
- Milan Begović, Giga Barićeva
- Ivana Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića – njeno je stvaralaštvo izvan novih umjetničkih strujanja
- 3. DRAMA:
naturalističke: simbolističke
- Srđan Tucić, Povratak
- Josip Kosor, Požar strasti
- M. Cihlar-Nehajev, Prijelom
- Milan Begović, Stana Biučića
- Milan Ogrizović, Hasanaginica
- J. Polić-Kamov, Samostanske drame;
- Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija, Ekvinocij – prva moderna drama s elementima simbolizma
|
- Milan Ogrizović, Hasanaginica
- J. Polić-Kamov, Samostanske drame;
Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija, Ekvinocij – prva moderna drama s elementima simbolizma |
ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)
rodio se u Tovarniku u Srijemu; u Zagrebu provodi djetinjstvo i mladost; nakon školovanja upisao se na Vojni veterinarski fakultet u Beču; ubrzo je izgubio stipendiju te je unovačen; već sljedeće godine dezertira i bježi u Srbiju; uhićen je i izručen Hrvatskoj kao vojni bjegunac; ponovno bježi, tri godine živi u Beogradu kao boem, uzdržava se svirajući violončelo u beogradskom kazališnom orkestru i pišući za novine; pet godina boravio je u Parizu gdje je napisao najveći dio svoje proze; vraća se u Beograd, potajno odlazi u Hrvatsku (jer još uvijek ima status vojog bjegunca); 1908. je pomilovan i nakon 14 godina vraća se zauvijek u domovinu; angažira se u umjetničkom i javnom životu, uživa veliki ugled u intelektualističkim krugovima; položio je ispite i postao učitelj, ali kao deklarirani Starčevićanac nije se uspio zaposliti;
jedini pravi hrvatski modernistički pisac
kritičar, putopisac, esejist, novelist i pjesnik
prije no što je počeo pisati pjesme i novele bavio se novinarskim radom, pisao feljtone, književne kritike i putopise i to mu je izoštrilo izraz i oblikovalo formu
slobodan duh, prihvatio je najbolje od moderne, nije se vezao ni uz jedan pravac
pisao je simbolističkim i impresionističkim stilom, pod utjecajem francuskih modernista
u poeziji mu je uzor Charles Baudelaire, a u novelistici E. A. Poe – poput svojih uzora Matoš je u središte umjetničkog stvaranja stavio jezik i nj. izražajne mogućnosti
pejsaž je jedna od Matoševih najtrajnijih inspiracija u poeziji i prozi; svoj najpotpuniji izraz ostvaruje u putopisu:
- obilježja – lirizam i impresionizam
- neki kritičari ističu da je u putopisnoj prozi Matoš bio veći pjesnik nego u svojoj poeziji
- krajolik kao poticaj za izražavanje osobnih dojmova, mislii asocijacija, povod za razmišljanje o povijesti, umjetnosti, kulturi, narodu…
pjesništvo: Pjesme (izdane posthumno) – teme:
- ljubav – Utjeha kose, Djevojčici umjesto igračke - umjetnost
- pejsaž – Jesenje veče, Notturno
- domoljublje – Iseljenik, 1909., Gospa Marija
- Matoševom kajkavskom pjesmom Hrastovački nokturno započinje moderna hrvatska dijalektalna lirika
- njegov pjesnički opus obuhvaća osamdesetak pjesama uglavnom simbolističkog stila, od kojih su većina soneti (prva objavljena pjesma je Utjeha kose, a posljednja Notturno); u zbirci su objavljene tek postuhmno
- raspoloženje: tuga, elegičnost, pesimizam, osjećaj prolaznosti, doživljaj ljubavi kao velike boli
- česta je pojava motiva smrti u njegovim pjesmama koja govori o sukobu sa stvarnošću, baladičnim tonom, osjećajem prolaznosti i nestajanja, sivilom boja i zvukova
- kao pojam i simbol, cvijet je jedna od najčešće spominjanih riječi u nj. poeziji – asocira i donosi slutnju nečeg neizrecivog i nedostižnog, tajnovitog i lijepog za čim pisac neprestano teži u svojoj poeziji
- nj. najbolja lirska ostvarenja izraz su neprestanih borbi i sukoba, intimnih i društvenih, što ih je pjesnik vodio sa sredinom u kojoj se kretao (bilo u Beogradu, Parizu ili Zagrebu)
- razočarao se u rodoljubnim i socijalnim idealima (khuenovsko i postkhuenovsko vrijeme) i spoznao da nj. vizija ljepote nikad neće biti dosegnuta – to je osnovni lajtmotiv njegova pjesništva
novelistika: Iverje (trijeska koja otpadne kad se drvo teše), Novo iverje, Umorne priče
- najčešći motivi su ljubav i smrt
- novele s bizarnom tematikom (= čudnom, neobičnom, iznenađujućom) – simbolističke:
v najčešći motivi su ljubav i smrt
v neobični događaji, bizarni likovi – individualci i čudaci, nelogični završeci (Camao, Cvijet s r.)
v psihološka motivacija likova
v atrizam, lirizam, mistika i fantastika, ispreplitanje stvarnog i nestvarnog
- novele s tematikom iz zagrebačko-zagorske tematike – impresionističke:
v domoljubni motivi
v likovi koji su često oblikovani prema ljudima što ih je autor sretao u stvarnom životu
v socijalno-psihološka motivacija likova
v ironija i groteska
pisao je impresionističku književnu kritiku – pisce je vrednovao prema osobnom dojmu i estetskom kriteriju, ali nije izgradio neki čvrsti sustav – Ogledi, Naši ljudi i krajevi, Vidici i putevi ; često je sudjelovao i u beskompromisnim polemikama – poznata je nj. polemika s Tinom Ujevićem, jednim od njegovih mladih sljedbenika
1909.
pjesma je nastala povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja (pjesnik veli da je usnuo ružan san koji je prenio u pjesmu)
domoljubna lirska pjesma (cijela je pjesma prepričani san)
vizija domovine na stratištu (Matošev intimni doživljaj Hrvatske)
osjećaji: ljubav prema domovini, bol, nježnost, očaj, gorčina
kompozicija, jezik i stil:
- sonet (4+4+3+3)
- rima abba (obgrljena), aab ccb; stih je 10-erac i 11-erac
- 1. strofa: 6 eliptičnih rečenica (reč. bez glagola), čime se daje i naglašava slika stratišta, mjesta ubojstva što stavlja čovjeka pred čin zla, nasilja; slike su statične, zaustavljaju vrijeme – mjesto zločina (slike su statične, bude sažaljenje i zgražanje)
- 2. strofa: domovina je personificirana (pjesnik je doživljava kao osobu), alegorički iznoseći podvojenost vlastitih osjećaja: ljubav prema majci domovini i spoznaju da je politička situacija u njoj takva da se domovina prodaje strancima, a oni donose zločin i poniženje – osjećaj bliskosti prema majci domovini
- 3. strofa: polisindeton (ponavljanje veznika i ) naglašava pjesnikovu žrtvu, a epitet drski ukazuje da se u postojećoj političkoj situaciji svako povezivanje s domovinom smatra drskošću – pjesnikova žrtva
- 4. strofa: brisanje hrvatskoga imena metafora je za besmislenost propadanja Hrvatske – očaj
- simbolika:
- slika stratišta, mjesta ubojstva – strašno mjesto (aludira na zločin i poniženje kao sliku stanja u Hrvatskoj)
- iz strofe u strofu razvija se slika obješene žene – to je alegorija društveno-političke situacije u Hrvatskoj početkom 20. st. (Hrvatska kao osuđenica – ubijaju je, uništavaju stranci – ona je porobljena, ali i odnarođena)
- vizualni doživljaji, poredbe, metafore, anafora, polisindeton, personifikacija, bibleizam (krvavi znoj), epiteti, kontrast – majka i bludnica, eliptične rečenice, ironija
- kolokvijalizmi: žbir – agent, doušnik
- ovo nije tipična domoljubna pjesma – Matoš depatetizira domoljubnu temu u njoj se ne veliča hrvatska prošlost, velikani, krajolik, već pisac suosjeća s hrvatskom patnjom i bijedom
- ovo je impresionistička pjesma u kojoj se govori o Matoševom intimnom doživljaju Hrvatske → 1. lice – zamj. mi (D zamj. ja) ukazuje na prisnost, bliskost
u pjesmi je očita pjesnikova žrtva za domovinu, njezina je muka i njegova, njezina je smrt i njegova
pjesma je krik nad situacijom u porobljenoj domovini
Kip domovine 188*
kajk. kip – slika
naslov je preuzet od pjesme Kip domovine vu početku leta 1830. koju je u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda napisao Pavao Štoos
crtica – kratka priča, prvi put je objavljena pod naslovom Junačka smrt, no Matoš joj je promijenio kasnije naslov i kajkavizirao dijaloge glavnih junaka
povijesni kontekst: ilirsko doba, odnos Hrvata i Mađara, političke stranke u Hrvatskoj
1883. tadašnji je mađarski financijski ravnatelj naredio da se sa svih financijskih ureda skinu hrvatski natpisi i istaknu grbovi s natpisima na hrvatskom i mađarskom jeziku; nastala je uzbuna i narod je poskidao te dvojezične grbove; vlast nato postavi tzv. nijeme grbove, tj. bez ikakvih natpisa, ostavivši samo oznake u slikama (takvi su grbovi stajali do 1908.)
fabulu čini isječak iz svakodnevnog života
ideja – „Kip domovine je satira u kojoj je sva naša nacija, u kojoj je cijela Hrvatska personificirana u tvrdoglavoj – klepetuši, koja umire od običnog husarskog skoka.“ (Matoš)
satira se ostvaruje kroz podrugljivost riječi i postupke likova
simbolika – Pepica pruža otpor vojsci (otpor nekog od koga se to ne bi očekivalo – to izaziva šok)
nije poslušala muža (koji ju preklinje da se makne) samo zato što je tvrdoglava (ponos s time nema veze)
metaforičnost, gradacija, neobične usporedbe, ironija, groteska (humor je povezan s ozbiljnošću sadržaja i tragičnim događajem u djelu)
Matoš zauzima kritički stav i osuđuje pasivnu, političku borbu stranaka u Hrvata
osnovna slika mrtve starice ublažena je „mekim“ izrazima i slikama
JANKO LESKOVAR (1861.- 1949.)
hrvatski pripovjedač
radnja njegovih djela uglavnom je locirana u Hrvatskom zagorju gdje je i rođen
djela: romani – Sjena prošlosti, Propali dvoriuč
pripovijetke – Katastrofa, Misao na vječnost
MISAO NA VJEČNOST
psihološka novela
sudbina nesretnog učitelja Đure Martića
selo Druškovac, početak 20. st.
likovi: Đuro Martić, sluga Daša, djevojka iz prošlosti, učiteljica
ĐURO:
- učitelj seoskog porijekla
- psihički labilan, neodlučan, slab, destruktivan
- okrenut u sebe, introvertiran
- živi intenzivnim unutarnjim životom
- povremeno ga obuzima razdražljivost koju ne može objasniti
- sanja proročanske snove, ne razlikuje san od jave
- strah ga je vječnosti i suočavanja s prošlošću – osjeća se krivim za djevojčinu smrt (odbivši ljubav, pobjegavši od suočenja sa stvarnošću zatekao je smrt kao odgovor na svoju šutnju)
- spoznaje da se svaka smrt i svaki grijeh osvećuju i da ništa ne nestaje, sve se vraća
- zaokuplja ga misao na vječnost koja je neuništiva i neizbježna
- u vječnosti ga čeka grijeh iz prošlosti, užasna slika vlastitog zločina
- grižnja savjesti ga razara
- i kad može biti sretan s učiteljicom, u njemu se javi slika iz prošlosti i gasi radost
- ne može se nositi s vlastitim nutarnjim utvarama pa zato na kraju poludi (opsjednutost krivicom iz prošlosti vodi pomračenju uma)
- njega ne ubija tragika življenja, on se ubija sam, dotučen svojom mišlju i željom za samouništenjem
kompozicija, jezik i stil:
- 4 poglavlja
- odstupanje od relističke poetike – pisac napušta tipične realistične prozne tehnike:
v detaljnu deskripciju (opisivanje)
v opširnu naraciju (pripovijedanje)
v novu tematiku → čovjekova sudbina
v moderno strukturiranu prozu → prednost daje psihološkoj interpretaciji lika → ne opisuje neki vanjski događaj, lik ne određuje vanjska zbivanja, već se događaji odvijaju unutar lika (suzio je tematiku – u središtu nj. interesa je čovjekova sudbina i smisao novele je u doživljavanju psihičkog stanja junaka, u analizi njegovog proživljavanja života)
- pejzaž je u funkciji raspoloženja – impresionistički postupak
- slike: smrti, klonuća zbog grijeha, ljetnog dana, gozbe na kojoj on naslućuje svoju smrt – ocrtane su zastrašujućim mirom, biranim detaljima koji nose simboliku tragičnosti sudbine glavnog lika
- i kad najavljuje dramatično zbivanje ili tragediju, prizori odišu hladnim spokojem, pasivnim ritmom i statičnošću
- monotono pripovijedanje, tugaljivi ambijenti, zbivanja i likovi
- lik Đure Martića je tip modernog intelektualca – on je tip leskovarca:
v pasivan pojedinac koji je zaokupljen vlastitom psihom i ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve: iako stoji pred mogućim ostvarenjem želja, ne uspijeva dosegnuti sreću jer ga u tome sprječavaju ili vanjska zbivanja ili njegova pasivna, inertna priroda, zbog koje završava tragično (uglavnom)
VLADIMIR VIDRIĆ (1875. – 1909.)
pjesnik (napisao je svega 40-ak pjesama, većinu antologijske vrijednosti), zb. pj. Pjesme
najčešći su motivi nj. poezije pejsažni i mitološki motivi
doživljaj pejsaža uvijek je vizualni, slikarski
ta slikovitost okvir je za izražavanje doživljaja, stoga svaka njegova pjesma ima:
- prividnu temu – sliku i
- stvarnu temu – raspoloženje, emociju pa se smisao pjesme otkriva tek u cjelini
svaka je nj. pjesma jedinstvena metafora kojom se izražava emocionalno stanje; poput impresionističkih slikara, u njima je kontrastom svjetla i sjene (crne i bijele boje) zaustavljen dojam, osjećaj
nazivali su ga „najvećim slikarom među pjesnicima“ zbog specifične slikovitosti njegovih pjesama
Vidrićev je izraz jednostavan, slikovit, sažet i muzikalan → I. G. Kovačić nazvao ga je Mozartom hrvatske lirike
njegova je poezija bliska simbolizmu svojom mističnošću, slutnjom nečeg neizrecivog u prirodi koja okružuje čovjeka, težnjom za ljepotom
(volio je recitirati pred prijateljima)
impresionističke pjesme
| Pejzaž I. |
Pejzaž II. |
| v pejzažna lirska pjesma |
v doživljaj (opis) ljetnog podnevnog krajolika
v raspoloženje: mir (spokoj), idila, sklad čovjeka i prirode
v vizualni motivi: svijet pun života, živost pokreta i boja
- auditivni motivi: ustreptali zvukovi pčela, zvona (sklad, istodobnost motiva, viz. i aud.)
v tri katrena s rimom abcb, slobodan –nepravilan stih, epiteti, naglašena uporaba boja (izrečene glagolima)
v svevremenost prirode i njezine ljepote – iskazana prezentom (neprolaznost)
v pjesnik je potpuno utonuo u promatranje boja, oblika, osluškivanje zvukova
v u završnim stihovima u idilu i mir unosi se slutnja smrtiv pejzažna lirska pjesma
v slika noćnog krajolika poslije kiše
v raspoloženje: uznemirenost, uzbuđenost, zbunjenost
v blistava ljepota noći postiže se izmjenjivanjem svjetla i tame
v sukcesivnost motiva (dojmova) – vremenski se odvijaju jedan iza drugog
v pet katrena, slobodan stih, personifikacija, epiteti
v pjesnikova nazočnost u krajoliku – dijalog s prirodom u kojem se očituje želja lirskog subjekta da pronikne u tajnu prirode ( to nam ukazuje na ograničenost ljudske spoznaje)
v pjesnik je zbunjen tajanstvom noćnog krajolika (glas)
- dan
- raskoš boja
- pokreti
- istodobnost motiva
- stanje
- čovjek (fizički) nije prisutan
- uporabom prezenta stvara se dojam ukoćene stvarnosti (negacija protjecanja vremena)
- noć
- igra tame i svjetla
- smirenost, tišina
- sukcesivnost motiva
- zbivanje
- prisutnost čovjeka (ja)
- izmjena perfekta i aorista ostvaruje dinamiku
- djeluju pod utjecajem bečke moderne i Hermanna Bahra
- okupljaju se oko časopisa „Mladost“ koji pokreću kritičari Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić koji se zalažu za slobodu umjetničkog stvaranja
- orijentirali su se prema europskim strujanjima (došli su do spoznaje da i hrv. knjiž. pripada europskoj književnosti)
|
IVAN KOZARAC (1885. – 1910.) – bratić Josipa Kozarca
Đuka Begović
ü to je istovremeno i psihološki roman, roman lika i roman karaktera
ü sukob pojedinca i sredine (psihološka studija slavonskog mentaliteta)
ü početak 20. st. , slavonsko selo
ü Đuka:
- simbolizira raspojasanost, on je primjer autodestruktivne energije koja karakterizira specifičnost mentaliteta slavonskog čovjeka
- nošen je neiscrpnom vitalnošću, a istodobno je podčinjen i zarobljen intenzivnim osjećajem osamljenosti
- misli i radi nesputano, spontano, ispunjen osjećajem pune slobode, neograničen bilo kakvim konvencijama (ni društvenim, ni moralnim)
- za Đuku je sloboda:
nerad
trošenje novca
opijanjenepoštivanje načina života svojih sumještana
opiranje svim autoritetima (vjerskim, moralnim)
nepriznavanje važnosti obrazovanja
čežnja za novim i što intenzivnijim užicima
ü kompozicija, jezik i stil:
- 16 poglavlja povezanih u cjelinu likom Đuke Begovića
- modernistička obilježja:
v fabula – podređena je psihološkoj karakterizaciji glavnog lika; u središtu je pozornosti razotkrivanje njegovog emocionalnog i misaonog svijeta
v pripovijedanje u 3. licu i kronološki slijed prekidaju se retrospekcijom (ne teče linearno), a naglasak je na psihološkim proživljavanjima i sjećanju glavnog lika
v stil: opisi krajolika odražavaju unutrašnje stanje glavnog lika; personificiranom prirodom pokazana su Đukina raspoloženja, nemiri
- dijalektizmi (slavonizmi), provincijalizmi, arhaizmi, tuđice, onomatopejske riječi
- u djelu su prikazani bolesni, škrti, licemjerni seljani; u odnosu prema njima, bećar Đuka, šokac, svojim postupcima nanosi najveće zlo samome sebi
- roman u cjelini djeluje razlomljeno, kao niz crtica iz života glavnog lika; taj dojam pojačava završetak romana – pisac je ostavio otvorenim različite mogućnosti završetka romana
- ideja: potpuna sloboda shvaćena kao nepoštivanje svih društvenih i moralnih normi ne postoji; ne može se živjeti isključivo u skladu s nagonima i težiti samo užicima (biti hedonist) jer takav život upropaštava pojedince i negove bližnje
- (ne možemo zanemariti činjenicu da su nj. djela, kao i nj. strica Josipa, poprilično „kriva“ te je naša pokrajina u predodžbama neupućenih ili naivnih čitatelja stala gubiti svoj identitet; možda su i zbog njih Slavoniju izjednačavali sa zemljom u kojojse, u obilju darova plodne zemlje, ne radi ništa drugo nego se samo šakom i kapom grabe užitci)
sadržaj:
roman započinje povratkom Đuke Begovića iz zatvora nakon odsluženja četverogodišnje kazne zbog ubojstva oca;
- on je slavonski bećar koji prezire licemjerje seoske sredine u kojoj živi i čijim životom upravljaju osjećaji i strasti – na takav životni put usmjerio ga je otac Šima s kojim se, zbog sukoba oko iste seoske ljubavnice, okrutno obračunava
- nakon povratka iz zatvora na svom salašu oživljuje sjećanje na prijeđeni životni put i odlučuje se promijeniti, no to mu ne uspijeva
- u težnji za potpunom slobodom prepušta se neradu, opijanju, rastrošnosti i raskalašenom životu; grub je i nasilan
- dok s ljudima ne može ostvariti bliskost i povezanost, jedinu i istinsku vezu i ljubav osjeća prema prirodi (jurnjava konjima šumom)
- raskalašen život dovodi ga do potpunog materijalnog i psihičkog sloma
- ostaje bez igdje ičega i kao čovjek koj ije najviše od svega cijenio slobodu postaje pastir u suseljana kojega je cijeli život prezirao – bez ikakvih iluzija i nade u bolji život
- završetak romana ostaje nedorečen i prepušten mašti čitatelja – „Možda će…“
JANKO POLIĆ KAMOV (1886. – 1910.)
on ne pjeva o ljubavi, sreći, domoljublju i vjeri, već psuje ljudsku glupost i svijet.
„Pjesma nad pjesmama“:
- biblijski motiv mu služi zato da bi propovijedao obrnute vrijednosti od onih koje propovijeda Biblija
- ova pjesma veliča slobodnu ljubav, strast i blud; njegovo božanstvo je kaos a iz tjelesne veze s cigankom rodit će se nezakonito dijete koje će biti gladno, prokleto i psovati će roditelje
- takav će pojedinac biti izdvojen i drukčiji u masi koja je šutljiva, dosadna, prazne duše i beživotnog smijeha.
Kamovljeva proza moderno je strukturirana:
- osnovu njegovih pripovjedaka čine digresije, komentari, ubacivanje novih radnji, istodobnost događanja (odstupanje od tradicionalne jednosmjerne naracije)
- najčešće se služi pripovjednom tehnikom unutarnjeg monologa ili autorovim komentarom
- njegovi junaci opsjednuti su strahom i u sukobu su s društv. okolinom u kojoj se kreću
poremećena vizija svijeta, katkad dovedena do groteske, fatalizam, egocentričnost, inzistiranje na psihološkoj analizi čovjekova instinkta i intelekta bit će prisutni i u njegovim dramskim djelima
Brada
ü knjiga lakrdija kojoj pripada novela, ostala je iza Kamovljeve smrti u rukopisu
ü autor objašnjava naziv „lakrdija“: Uzeh život i stadoh izvlačiti iz njega sve one dogodovštine koje su tako sitne i bezvrijedne, te ih svaki ima na pretek i svi ih mimoilaze; a s druge strane tako velike i neobične, te ih vrijedi podcrtati. Tako koncipirah lakrdije: naći u našoj psihi ono što drugi već nađoše u životu: grotesknost vezanu za trice, krupnoću za beznačajnost, nevjerojatnost za običnost, slučaj za svakidašnjost…“
ü psihološka novela
ü pitanje o granicama čovjekove ličnosti (psihološke i socijalne konotacije nošenja, odnosno nenošenja brade u licemjernom društvu)
ü glavni je lik:
- vrlo osjetljiv mladić
- bradom se sakrio od svijeta, stavio masku (poput glumca) iza koje se pokušava obraniti od bešćutnosti okoline
- kada masku – bradu skine, otkriva se čovjek poput drugih – ranjiv, željan ljubavi
ü pripovijetka nema neke posebne fabule, u njoj dominira umutarnji monolog.
ü u djelu se javlja autorski pripovjedač – svijet promatra iz perspektive jednoga lika – tako svaka činjenica prestaje biti objektivna jer se prelama kroz njegovu svijest
ü kada ga svijet u kojem živi odbaci, postavlja se pitanje osobnog identiteta: treba li biti izdvojeni pojedinac (iza brade) ili ćemo živjeti kao dio cjeline, svjesni da od svijeta možemo doživjeti samo udarac; dakle, svijet je bešćutan, a posljedice snosimo sami
ü tek se na kraju novele otkriva tema: čovjek ne zna tko je zapravo, a kada spozna apsurdnost svojega postojanja, svijet je neosjetljiv na njegovu bol
ü ljudi o sebi najčešće misle u krajnostima, a tek ono što se nalazi između tih krajnosti po autoru bi bila ličnost, karakter i sama osoba.
MILAN BEGOVIĆ (1876. – 1948.)
BEZ TREĆEGA
- radnja se zbiva u Zagrebu u jednoj prostoriji, u jednoj noći
- u drami pisac analizira Gigu, Marka i njihov odnos
- Giga i Marko vjenčali su se početkom Prvog svjetskog rata, u dramatičnim okolnostima na ratištu u Galiciji
- njihovu prvu bračnu noć prekinula je uzbuna
- Marko je otišao u rat, a Giga natrag u Zagreb
- kad je rat završio, Marko se nije vratio i o njemu nije bilo nikakvih vijesti
- Giga ga je strpljivo čekala odbijajući udvarače koji su je uvjeravali da je Marko sigurno poginuo
- kad je već gotovo izgubila svaku nadu, Marko se neočekivano vraća iz ruskog zarobljeništva
- ne zatekavši suprugu kod kuće, na osnovi pronađenih pisama i telefonskih poziva njemu nepoznatih muškaraca, posumnja u njezinu vjernost
- susret dvije supružnika tako je započeo svađom koju je Giga uzaludno nastojala smiriti
- zaplet drame zasnovan je na ljubomori, osjećaju koji razdire i uništava Marka a zbog kojeg on psihički ugnjetava i muči svoju suprugu
- uspjeva je do te mjere izluditi i izbaciti iz takta da njoj ne preostaje ništa drugo već da ga zbog tog pretjerivanja ubije
MILAN BEGOVIĆ (1876. – 1948.)
BEZ TREĆEGA
ü komorna psihološka drama
ü ljubomora
ü Zagreb, veljača 1926. – u jednoj noći u sobi barokne jednokatnice
ü likovi: Marko Barić, Giga, služavka Franciska, profesor Simeon (conte), doktor Mika
ü GIGA:
- iskrena, nježna, taktična
- uz pomoć advokata želi pronaći muža kojeg 8 godina nije vidjela i kojeg još uvijek voli – ne gubi nadu u njegov povratak
- raduje se Markovom povratku i uvjerava ga u svoju odanost, vjernost i ljubav
- razočarana njegovim nepovjerenjem, uvidjevši da je ne voli, mijenja svoje ponašanje i postaje gruba, ogorčena, očajna, bijesna
- osjeća se poniženo i na njegovu silu odgovara revolverom
ü MARKO:
- u zarobljeništvu je opterećen pitanjima: što Giga radi, kako živi i koliko je još njegova
- obična sumnja prerasta u ljubomoru bolesnih razmjera kojoj nema povoda, postoje samo indicije (znaci koji na nešto upućuju)
- voli njeno tijelo, a ne nju kao osobu
- ljubomoran je na mogućnost da ga je Giga iznevjerila
- nasilan, grub, ironičan, omalovažava Gigu i njena ratna stradanja
ü kompozicija, jezik i stil:
- u osnovi drame je erotski sukob muškarca i žene (koji su vječni drugovi i vječni neprijatelji)
- psihološka analiza – gradacija sumnja ←→ ljubomora
- efektni dijalozi
- artizam u izrazu – intaktna, infantilan, indicije
„Ljubomor je dragi kao i ljubav: Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.“
IVAN KOZARAC (1885. – 1910.)
Đuka Begović
- Đuka Begović je slavonski seljak koji se izdvaja iz svoje sredine
- njegov život počinjemo pratiti nakon što se vraća iz kaznionice u kojoj je proveo 4 godine zbog tjelesnog obračuna s ocem
- u biti otac podupire Đukin raskalašeni i bezobziran način života, njegov život protiče u neredu
- s ocem dolazi u sukob zbog ljubavnice i obračun završava očevom smrću
- nakon povratka iz kaznionice Đuka odlučuje promijeniti svoj život i pronaći utjehu u radu
- neko vrijeme mu to i uspjeva ali onda se ponovno vraća starom načinu života
- opet živi raskalašeno, rasipa novac i imanje
- na kraju, kad je doveden do potpunog moralnog i materijalnog sloma, postaje pastir, sluga u tuđoj službi, potpuno rezigniran i pomiren sa svojom sudbinom
- pisac nam ipak ostavlja mogućnost nade u Đukinu ponovnu promjenu
DINKO ŠIMUNOVIĆ (1873. – 1933.)
MULJIKA
- glavni lik ove novele je Boja koja je nazvana Muljika prema istoimenom mekanom bijeložutom kamenu
- ona je svojom nježnošću, profinjenošću i zatvorenošću odudarala od ostalih seoskih djevojaka i nije se uklapala u sredinu u kojoj je živjela
- svi u selu istodobno proživljavaju ljubav, veselje i svi istodobno rade
- otac je pater familias i ima apsolutnu vlast nad svim članovima obitelji
- u takvom okruženju zadovoljavaju se samo elementarne ljudske potrebe
- sve što se izdvaja biva podvrgnuto osudbi, a to je i Muljika
- u njoj se javlja osjećaj slabosti i nemoći i ne može se boriti sa životom i prirodom
- jedini izlaz je smrt
DINKO ŠIMUNOVIĆ (1873. – 1933.)
ü pomiruje pristup književnosti starih i mladih: tematski se bavi regionalnim osobitostima Dalmatinske zagore, a iako donosi tradicionalnu tematiku, obrađuje je na modernistički način
MULJIKA
ü najlirskija Šimunovićeva novela
ü priča o sudbini seoske djevojke
ü Draga, selo u Dalmatinskoj zagori, početkom 20. st.
ü likovi: Boja, njen otac, Ilijica, stanovnici Drage – namastirčani
ü
ü MULJIKA:
- nježna i krhka djevojka neuobičajene ljepote koju ne prihvaća gruba životna sredina, već je ponižava i na kraju slama
- porijeklom je određena na različitost i njezina izuzetnost (ljepota, gracilnost) pretvorila se u poguban teret
- tiha, nesretna, ali uporna u svom nijemom otporu
- nije pristala biti ono što se od ne očekivalo (vlasništvo oca i muža)
- introvertirana, pasivna, nedovoljno snažna u odnosu na sredinu u kojoj se nalaze
- šutke je željela ostvariti pravo na osobno dostojanstvo, na vlastiti izbor, na ljubav
- ne upravlja svojom sudbinom (za razkiku od junaka u razdoblju realizma)
- na kraju se ugasila, nečujno i bezglasno (tragičan lik)
ü kompozicija, jezik i stil:
- uvodni dio: pripovjedač postupno, sužavajući perspektivu, opisuje prostor i njegove stanovnike – najprije se pred čitateljem otvara krajolik u cjelini, zatim Draga, a na kraju i njezini stanovnici
- središnji dio: građen je na temelju kontrasta – u namastirčansku sredinu uvodi se lik Boje (tuđinca) – najprije joj određuje dob i naznačuje njezinu narav, zatim prikazje njen fizički izgled, a na kraju objašnjava njezino podrijetlo
- završni dio: Bojina se smrt isprepleće s impresionističkom slikom pejsaža
- Šimunović nastavlja tematiku realizma – patrijarhalnu sredinu pisac predstavlja kao čuvara tradicije, dok se „tuđinci“ (ljudi koji se iz te sredine nečim izdvajaju) u njoj gube i završavaju tragično
- na realističan način prikazuje sredinu i zajednicu u kojoj nema individualnosti, postoji samo «mi», zajedništvo
- modernistički elementi:
- struktura (novela ugođaja) – sve je podređeno ugođaju: pred čitateljem se otkriva unutrašnje stanje glavnih likova, dok sve ostalo predstavlja samo vanjski okvir
- prikaz glavnih likova – sudbina glavnog lika je u prvom planu, i to njegovo psihološko proživljavanje – tome su podređeni svi ostali elementi strukture, uključujući i fabulu
- impresionistički pejsaž čija je uloga prikazati unutrašnji svijet, tj. raspoloženje lika (ugođajem, bojama i sl.)
- svi su njegovi likovi, pa tako i Boja, neobični, puni potisnutog zanosa, drugačiji, strani sredini u kojoj žive i iz koje na kraju obično bježe, na bilo koji način – taj bijeg je njihova osveta, i kao da nije važno što u njoj i sami stradavaju
- uspjeli su opisi ambijenata, pejsaži i detalji slika grubog seoskog života u kojem se Boja sa svojom krhkošću čini još ranjivijom i nestvarnijom – ti opisi puni su predskazanja tragičnih zbivanja, pritajene tuge i tihe dramatičnosti
- pripovjedač je sličan narodnom pripovjedaču – komentira zbivanja
- čist i jednostavan jezik, skladne i poetične rečenice
- lirska, idilična i baladična atmosfera
- ova priča upozorava na elementarnu važnost čovjekova prava na vlastiti duhovni integritet
IVO VOJNOVIĆ (1857. – 1929.)
Dubrovačka trilogija
ü drama iz tri dijela
ü propast dubrovačke vlastele, koja počinje ulaskom Napoleonovih trupa u Dubrovnik i padom Dubrovačke Republike 1806.
ü radnja je smještena u Dubrovnik i obuhvaća cijelo 19. stoljeće
ü kompozicija i stil:
v 1. dio – Allons enfants! (prema početnim riječima francuske himne Marseljeze )
- događa se 1806. u kući dubrovačkog gospara Orsata Velikoga (dok se posluga i neki mlađi plemići vesele dolasku Francuza, Orsat se ne može pomiriti s gubitkom slobode; osuđen na život pod francuskom vlašću, Orsat se radije odriče potomstva s Dešom, nego da mu djeca postanu robovi; kraj drame obilježen je zvukovima Marseljeze)
- tematizira događaje vezane uz ulazak Napoleonovih vojnika u Dubrovnik; predstavlja političku propast Republike
v 2. dio – Suton
- događa se u proljeće 1832. u kući vlastelinske obitelji Beneša; u središtu je elegična priča o majci Mare i tri kćeri koje duhom žive u prošlosti i na taj način nastoje bar donekle zaustaviti dolazak novog doba; jedna od njih, Pavle, zbog ponosa žrtvuje i cijeli svoj životni put i moguću sreću: iako voli mlada, ali „novog“ čovjeka, dobrovoljno se odriče veze s njim kako bi udovoljila iluzijama o prošlosti svoje obitelji
- tematizira ekonomsku propast dubrovačke vlastele
v 3. dio – Na taraci
- događa se u jesen 1900. na taraci ljetnikovca vlastelinske obitelji Menčetić u Gružu; tematizira moralnu propast i dekadenciju dubrovačke vlastele
- iako vremenski odijeljene desetljaćima sve tri jednočinke povezane su zajedničkom temom (propadanje dubrovačke vlastele) i simbolikom sutona (odvijaju se u suton) – pritom se dramsko vrijeme podudara s realnim vremenom trajanja svake od triju jednočinki
- drame su uokvirene dvama sonetima koji pripadaju maloj zbirci Lapadskih soneta: početni je Prelude, a završni Na Mihajlu
- simbolistički i impresionistički stil
- sentimentalno-lirski i sjetno-baladični odnos autora prema sudbini vlastele koja neminovno i nepovratno nestaje
- pisac detaljno slika kretanje likova pozornicom, životnom i kazališnom
MILUTIN CIHLAR-NEHAJEV (1880. – 1931.)
ü pripovjedač, romanopisac, kritičar i esejist
ü možda je najizrazitija literarna intelektualna ličnost hrvatske moderne
ü u svojim djelima u središte razmatranja stavlja samoga sebe kroz nekoliko karakterističnih protagonista
ü romani: Bijeg, Vuci (povijesni roman s temom zrinsko-frankopanske urote)
zbirka novela Veliki grad
drame: Prijelom, Život, Spasitelj
Bijeg
(1909.)
ü roman lika (roman o Đuri Andrijaševiću čiji život upoznajemo od rođenja do prerane smrti)
ü tema: tragičan završetak mladog i perspektivnog intelektualca uvjetovan njegovim sukobom s malograđanskom i učmalom sredinom, ali i sa samim sobom
ü Đuro:
- antijunak, bol i razočaranje potiču ga na stvaranje
- pasivan, preosjetljiv, egoističan, neurotičan, teško prilagodljiv, predodređen za poraz – modernizirana varijanta „suvišnog čovjeka“
- lik koji zbog svojih slabosti nisu dorasli problemima praktičnog života i zahtjevima sredine u kojoj djeluju
ü kompozicija i stil:
- naslov ukazuje na besperspektivnost života u hrvatskim malograđanskim sredinama – Đurin bijeg iz promašenog života
- roman opisuje tegobni životni put intelektualca provincijskog podrijetla i završava tragičnim slomom ideala i životnih snaga , a na kraju i samovoljnim okončanjem života
- glavni se sukobi u romanu odvijaju unutar samoga lika – sadržaj djela predstavlja njegovu unutarnju analizu, traženje odgovora na pitanje što je dovelo do njegova sloma
- svi ostali likovi (iz zagrebačke, slavonske i primorske sredine) u djelu postoje da bi se slikovitije dočarao glavni lik
- tema djela obrađena je i na stilski nov način čija su obilježja:
- defabularizacija – u prvom planu su bitni problemi čovjekove psihe
- psihološka analiza – oslikavanje senzibilnih stresova glavnog lika, analiza introvertirane osobnosti
- unutrašnji monolog
- autorsko pripovijedanje na mogim mjestima prekida se monolozima glavnog lika, pismima, ulomcima dnevnika
- u romanu nema nikakve nade ni za koga, sve je crno, svuda pobjeđuju zli i život je besmislen – tako o životu razmišlja Lukačevski i to iznosi na hladno ciničan način, dok Jagan tome pristupa emotivno zaneseno
- nacionalna i socijalna motivacija postupaka junaka u drugom je planu po čemu je djelo poprimilo općeljudsko, univerzalno obilježje
- d.z. –
- Koje osobine Đurinog temperamenta pridonose nj. propasti?
- Koje su vrste bijega u kojima pokušava zaboraviti osobne neuspjehe?
- Prikaži postupno moralno propadanje glavnog lika.
Mjesto radnje:
Trst
Vrijeme radnje:
Krajem siječnja 1909. godine
Tema:
Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima
- Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet
- Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života
- Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva)
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija
- Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize
- Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada
- Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza)
- Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti
Struktura djela:
Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.
Inspiracija iz sličnog djela:
U autorovim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su ga se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.
Analiza likova:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.
Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.
Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.
Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.
Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.
Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.
Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.
Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.
Sadržaj:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to.»
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.
