SERGEJ JESENJIN (1895.-1925.)
ruski liričar seoskog porijekla – posljednji pjesnik ruskog sela
iz seoske sredine odlazi u Petrograd i snagom svog talenta osvaja književne krugove te postaje vođa ruskih imažinista s kojima mu je zajedničko isticanje pjesničkih slika, ali za razliku od njih ne odbacuje emocije i ne piše slobodnim stihom
prvu je pjesničku zbirku Radunica objavio u Petrogradu 1916. – u to je vrijeme bio vojnik u Carskom selu; zbirka je postala toliko popularnom da je bio predstavljen carici
njegovu poeziju mogli bismo nazvati lirskom autobiografijom → u nju je pretočio svoj duhovni svijet – od idiličnog doživljaja rodnog krajolika i patrijarhalnog života u njemu, preko Oktobarske (Listopadske) revolucije 1917., koju je doživio kao ostvarenje sna o preporodu Rusije, do razočaranog pjesnika – boema koji završava tragično
nj. tragičnost je u tome što je želio prihvatiti novo doba i promjene koje ono donosi, ali to novo bilo je u suprotnosti sa svim u što je on vjerovao (priroda, patrijarhalno, tradicionalno)
suočen sa slomom vlastitih ideala i nesretan u osobnom životu, piše pjesme kao bolne osobne ispovijesti natopljene pesimizmom, osjećajem samoće i prolaznosti života (2.faza)
u svom je pjesničkom stvaralaštvu prošao tri faze:
u prvoj fazi piše pjesme u kojima idealizira zavičaj, djetinjstvo, prirodu, selo i seoski dom; posebno mjesto ima lik majke, simbol topline; pj. zbirka Zelena frizura
druga faza: iako je u početku s oduševljenjem dočekao revoluciju, ubrzo razočaran spoznaje da razvoj industrije i gradova uništava jednostavan patrijarhalni život; pj. zbirke: Molitva za umrle, Ispovijest (Ispovijed)mangupa, Krčmarska Moskva
u trećoj fazi produbljuje se njegov pesimizam, odaje se alkoholu i boemskom životu; poema Crni čovjek
neke od njegovih pjesama imaju epistolarni oblik, neke su narativne, a neke ispovjedne
poezija mu je stekla popularnost zahvaljujući stilu čija su obilježja:
jednostavnost, razumljivost, sentimentalnost
bogate i originalne metafore, muzikalan stih
uživljavanje u prirodu, životinje, nesretne ljude
svojim je stihovima i načinom života snažno utjecao na sovjetsku mladež svoga vremena te izazvao mnoga oponašanja (ne samo poezije nego i stila života) – ta se pojava naziva jesenjština (jesenjinština) → karakterizira je dekadentan, boemski i pesimistični odnos prema svijetu (pojam je nastao nakon nj. samoubojstva)
Do viđenja, dragi, do viđenja
boemski život ispunjen skandalima dovodi Jesenjina do teškog duševnog stanja
ovo je posljednja njegova pjesma, napisana vlastitom krvlju neposredno prije samoubojstva
misaona lirska pjesma
rastanak sa životom
motiv opraštanja s prijateljima
osjećaji: bol, rezignacija, nezadovoljstvo životom, osamljenost
kompozicija, jezik i stil:
strofična pjesma
melodiozan stih (karakteristika simbolizma), rima abab
kontrast (rastanak – sastanak)
raspoloženje u pjesmi u znaku je nagovještaja smrti
glavna misao je da život nije ništa vrjedniji od smrti
pjesnika je zahvatilo neizmjerno ništavilo postojećeg
Pjesma o kuji
jedna od njegovih autobiografskih pjesama
narativna lirska pjesma
majčinska ljubav i bol
(pejsaž kao okvir za prikazivanje smrti)
osjećaji: ljubav, tuga, očaj i nemoć
kompozicija, jezik i stil:
strofni oblik pjesme, katrena
vezani stih(?), rima abab
epiteti, poredbe, kontrasti: materinstvo (ljubav) – ubojstvo (okrutnost), jutro (ljubav, dobro) – večer (mržnja, zlo)
boje oslikavaju kujina raspoloženja
suprotstavljenost čovjeka i životinje ima alegorijski smisao → priroda utjelovljena u liku životinje, njenoj ljubavi i brižnosti mjesto je skladnog i sretnog života, a sve to uništava čovjek utjelovljen u liku okrutnoga i bezdušnoga gazde
PABLO NERUDA (1904. – 1973.)
čileanski pisac, dobitnik Nobelove nagrade, 1971.
smatra se najvećim hispanoameričkim pjesnikom (Latinske Amerike)
mnogo je godina proveo u Madridu i sprijateljio se s Lorcom i ostalim šp. pjesnicima
kao čileanski konzul u Madridu aktivno je sudjelovao u antifašističkom pokretu i opjevao je borbu španjolskog naroda (priklanja se republikancima)
progresivan duh, revolucionarni pjesnik snažnog izraza i borben u osudi kapitalističkog društva
piše ljubavnu i angažiranu poeziju
djela: zb. pjesama Španjolska u srcu i Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna pjesma – epopeja američkih naroda (15000 stihova); pjesnička povijest J. Amerike protkana je irealnim slikama
Ljubavna pjesma
ljubavna lirska pjesma
ljubavni rastanak
motivi:
ispreplitanje ljubavnih i pejsažnih motiva čime se naglašava suprotnost između prolaznosti ljubavi, tj. ljudskih osjećaja i vječnosti prirode
pejzaž u funkciji otkrivanja stanja duše – noćni ugođaj u kojem se događa unutarnji sukob: sjećanja – zaborav, prošlost – sadašnjost
osjećaji: tuga, čežnja, nemir, osamljenost, nježnost, ljubomora , ljubav, praznina, bol
preispitivanje osjećaja, dvojnost osjećaja (Više je ne volim, a možda je ipak volim.)
poezija se nameće kao mogućnost utjehe
kompozicija, jezik i stil:
distih, slobodan stih
ispovjedni ton, narativnost
stilska sredstva: ponavljanje, poredba, kontrast, aforistički stihovi, slikovitost
upitne i usklične rečenice nastaju kao izraz dilema (kolebanja, dvoumljenja)
FEDERICO GARCIA LORCA (1899. – 1936.)
najveći španjolski pjesnik
rođen je u Španjolskoj, pokraj Granade (pokrajina Andaluzija); živio je u Madridu
aktivno se bavio raznim granama umjetnosti (poezija, glazba, slikarstvo – prijateljevao je sa Salvadorom Dalijem), a posljednjih godina života intenzivno se posvetio kazalištu (glumac, redatelj…)
Španjolski rat dočekao je u Granadi gdje su ga , kao pristašu Republike, streljali frankisti (vojnici u službi fašističke vladavine generala Francisca Franka u Španjolskoj)
pjesnički izraz (stil):
• njegova poezija sinteza je književne tradicije i avangardnih pjesničkih strujanja (nadrealizma)
• pod utjecajem andaluzijske narodne pjesme cante jondo sažima svoj pjesnički izraz na što manji broj riječi oblikujući pjesničke slike i originalne metafore (i simbole – naranča = radost, zvijezda = nada, mjesec = nesreća) → time minimalnim brojem riječi ostvaruje maksimum značenja
• osnovna tema njegove poezije je smrt (bez obzira što opisuje – pejsaže, ljude, Španjolsku, putovanja)
• zaokupljen je i samoćom, izgubljenošću te motivima ljudske patnje i boli
djela:
• pjesnička zbirka Ciganski romancero (motivi Andaluzije i njenih ljudi; njezine legende i sveci; Cigani sa svojim stradanjima i patnjama) i ostale pj. zb.
• dramska tragedija Krvava svadba – njegove su drame pune boja i topline; opjevao je Andaluziju, osamljene žene u crnini, majke, nerotkinje, ljubomoru i osvetu; to je svijet pun tamnih nagona, mistike i tragike
Konjikova pjesma
Córdoba
misaona lirska pjesma
predosjećaj smrti
osjećaji: osamljenost, bol, strah, slutnja, nemoć, hrabrost
motivi: grad, kobila, luna, vjetar → u cjelinu ih povezuje slutnja smrti (smrt je ujedno je i simbol)
smrt dolazi prije stizanja na odredište, pjesnika više nema među živima, ostaje samo grad odredišta, pust, bez ljudi
iako je naslov Konjikova pjesma, konjanik se u pjesmi ne pojavljuje – čujemo samo njegov glas i vidimo crnu kobilu na mjesečini koja praznom cestom ide ka Cordobi
kompozicija, jezik i stil:
strofična pjesma: dva distiha, jedan na početku i jedan na kraju pjesme uokviruju dramu, tri katrene koje opisuju dramu;
1. strofa – konstatacija da je Cordoba daleka i sama (daljina, usamljenost)
2. strofa – scena konjanika koji s teretom maslina putuje cestama noću za punog mjeseca; osobna konstatacija pjesnika jahača jest slutnja skore smrti; slike izazivaju nelagodu, jezu (nedostižnost cilja putovanja)
3. strofa – montažom se iznose jezive slike crne kobile, krvavog mjeseca i smrti koja promatra konjanika na cesti u noći → prolaznost života (blizina smrti)
4. strofa – usklične rečenice – potiču ekspresiju jer osjećamo patnju konjanika u spoznaji skore smrti (on sluti da neće doći do cilja za kojim čezne) (krik)
5.strofa – ista kao i prva, izaziva u čitatelju osjećaj fatalističke praznine (krajolik bez čovjeka)
ponavljanje stihova izaziva rezignaciju
simbolika boja: crvena – krv (nesreća); crna – smrt
motiv smrti razvija se u gradaciji – od naznaka u 1. strofi (sama) do izravnog iznošenja u pretposljednjoj strofi – postupno se razvijaju i stvaraju tjeskobni ugođaj
reducirana sintaksa (rečenice), semantika (smisao), sažete i jednostavne pjesničke slike
ekspresionistički el: pjesnik ne opisuje konkretnu patnju i njezine uzroke, nego njen odraz, pa taj svijet djeluje nestvarno i tajnovito
nadrealistički (dadaistički elementi): razaranje tradicionalne forme montažom (kolažem) fragmenata
pjesma je tragično intonirana → atmosfera Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.)
univerzalno značenje → spoznaja o blizini smrti i čovjekova nemoć da joj se odupre
MARCEL PROUST (1871. – 1922.)
.MODERNA PROZA S POČETKA 20.ST. (M.Proust: U traženju izgubljenog vremena , osobitosti pisanja)-u modernoj prozi napušta se tradicionalno pripovijedanje događaja i pisci s eokreču prikazivanjima unutarnjeg stanja svijesti, služeći se tehnikom unutarnjeg monologa, pripovijedanog monologa, struje svijesti, vrijeme je kratko, može trajati nekoliko sati, jedan ili više dana, a sva zbivanja su vezana uz unutarnji svijet likova i pisac prati njihove misli, svijet uspomena, sjećanja i snove , roman toka svijesti je tip romana čiji je jedini sadržaj unutarnji svijet jedne ili više osoba, pisac prati misli svojih likova onim redom kako s eone javljaju (isprekidane, nedovršene)
MARCEL PROUST-franc. romanopisaca krhkog zdravlja, pretjerane osjetljivosti, buio je izoliran od ostatka svijeta i napisao je ciklus od 7 romana okupljenih u njegovu životnom djelu U traženju izgubljena vremena ŕ roman pisan u obliku autobiografije glavnog junaka Marcela koji je i sam autor, u njemu oživljava sliku franc. društva u doba Drugog cartsva čiji moral izlaže kritici.
-taj ciklus romana je pokušaj pisca da nadvlada prolaznost i smrt
-Proustovo vlastito traganje za smislom i identitetom počinje prisjećanjem na uspomene iz djetinjstva i pripovijedanje u kojem prati odrastanje osjećajnog i osjetljivog dječaka u zrelog umjetnika
COMBRAY-prvi dio ciklusa romana
Putujući kroz pišćeva sjećanja upoznajemo grad Combray, dječakovu obitlej i ljude iz okolice, kao i gospodina Swana, profinjenog plemića i ljubitleja umjetnost koji dječakovu obitlej često posjećuje. Pripovjedač nas vraća u Combray, u dane djetinjstva, ljude, prostore. Dovoljan je smao jedan kolačić (madelaine), natopljen u šalici lipova čaja, da dozove i probudi izgubljeno vrijeme.
-Proust smatra da samo umjetničkim djelom možemo sačuvati smisao postojanja
sin uspješnog liječnika i majke iz bogate židovske obitelji;
potkraj stoljeća zaposlen je u knjižnici, no većinu vremena provodi pišući, putujući i družeći se s istaknutim predstavnicima francuskoga kulturnoga i društvenoga života;
bio je poznat i po svom stanu u Parizu gdje je njegova soba bila obložena plutom kako bi se ublažila buka, a prozori su bili stalno zatvoreni da u stan ne uđu prašina i pelud, naime, bolovao je od astme i peludne groznice;
imao je homoseksualnih sklonosti;
njegov ciklus romana U potrazi za izgubljenim vremenom prekretnica je u razvoju romana te jedno od ishodišta moderne proze 20. st.; obuhvaća 7 romana:
• Put k Swannu ( Combray, Jedna Swannova ljubav)
• U sjeni procvalih djevojaka • Vojvotkinja de Guermantes
• Sodoma i Gomora
• Zatočenica • Bjegunica
• Pronađeno vrijeme
taj niz počeo je pisati 1907. dok su posljednja dva dijela objavljena nakon njegove smrti (ukupno 3300 str.)
pariško društvo na početku 20. st. (prikazano u Proustovim djelima)
vlast preuzima bogata buržoazija (raslojavanje francuske aristokracije)
zatvoreno društvo koje evoluira u dokolici: ono je lišeno svake aktivne volje – ništa ne radi, nema napretka, osjeća se potpuna dekadencija (faza simbolizma → duboko nezadovoljstvo, tjeskoba, beznađe)
sastavljeno je od hiperciviliziranih snobova koji provode vrijeme u traženju profinjenih užitaka i u suptilnoj analizi svojih uspjeha
aspekti uvođenja likova: (impresionistički elementi)
portret – pojavljuju se izdaleka (prvo su ime)
subjektivno ocjenjivanje – pojedinačni dojmovi, otkrivanje u postupcima
intervencija Pripovjedača – nadopuna, „izgradnja“ lika
u središtu je ovog ciklusa Lik /Pripovjedač, čovjek iz bogate građanske obitelji; pratimo ga od vremena kada je kao dječak boravio za vrijeme praznika u Combray, preko ulaska u aristokratsko društvo u kojem je rado priman zbog svoje naobrazbe i kulture, do razočaranja tim društvom i povlačenja iz njega; dakle, tematika je vezana uz život francuske aristokracije početkom 20. st., a u nju su uneseni i mnogi autobiografski elementi
Combray
monološko-asocijativni tip romana čije su teme: povratak u djetinjstvo, otuđenje (osamljenost) i umjetnost
tema odlomka: oživljavanje djetinjstva provedenog u Combrayu
radnja cijelog ciklusa romana može se ispričati jednom jedinom rečenicom: to je priča o osjetljivom, boležljivom dječaku koji odrasta u umjetnika
kompozicija, jezik i stil:
miris i okus lipovog čaja i kolačića „madeleine“ jesu miris i okus Proustovog djetinjstva
čulima okusa i mirisa pisac izvlači iz podsvijesti svog junaka pojedine događaje iz nj. prošlosti, koje on sad ponovno proživljava u sadašnjosti, i to još intenzivnije nego nekad, jer im prilazi obogaćen novim iskustvima i jer slobodno može upravljati njihovim trajanjem; tako kolačić „madlen“ uronjen u čaj izaziva mnoštvo asocijacija i motivira oživljavanje svijeta djetinjstva (sjećanje na kuću tete Léonie gdje je proveo djetinjstvo), dakle, da bismo oživjeli prošlost treba nam neki podražaj iz vremena sadašnjosti; ta prošlost dobit će novi smisao tako što će biti rekonstruirana u književnom djelu
sjećanje (intuitivno, tj. izravno shvatiti bez podvrgavanje procesu mišljenja) + sadašnjost (obogaćena iskustvom) = jedina prava stvarnost → čovjek može pobijediti prolaznost jedino ponovnim oživljavanjem prošlosti, tj. pronalaženjem vremena koje se izgubilo (tako osmišljavamo vlastiti život)
za njega je pravi život umjetničko stvaranje
pripovijedanje u 1. licu jd (ich-forma): pojavljuje se dvostruka tehnika pripovijedanja, tj. isprepleću se dva razdoblja u životu glavnoga lika, što donosi dva različita odnosa prema vremenu, odnosno dva različita viđenja istoga zbivanja: Ja – lik (prošlost) i Ja – pripovjedač (prošlost osmišljena iz perspektive pripovjedačeve sadašnjosti koja tek dobiva smisao
obilježja monološko-asocijativnog tipa romana:
odsutnost vanjske radnje
pisac ulazi u svijet podsvijesti
napušta se klasičan način pripovijedanja i uvode se duge i razgranate, ali jasne rečenice koje ne prekidaju nizanje asocijacija
simultano pripovijedanje (svijet sadašnjosti i svijet sjećanja doživljeni preko osjeta)
u ciklusu se pojavljuju velike epizode koje čine uglavnom samostalne romane o njegovom životu (djetinjstvo, ljubavi) ili o pojedinim likovima
FRANZ KAFKA (1883.-1924.)
rođen u Parizu, u obitelji njemačkih Židova porijeklom iz Češke
među prvima je u svojim djelima prikazao otuđenost (alijenaciju) – izgubljenost čovjeka u suvremenoj civilizaciji
Preobražaj
PREOBRAŽAJ – pripovjetka, tematizira odnose unutar obitelji iz njegovog stvarnog života doznajemo kako je bio zoliran i usamljen u svojoj obitleji i imao loš odnos s ocem, a ta sjena se nadvila nad cijeli njegov život i to ga je potaknulo na njegovo djelo Preobražaj.
Jednog jutra Gregor Samsa se probudio i shvatio da se pretvorio u golemog kukca, a posljedica toga je izoliranost od obitelji i okoline. Njegova usamljenost raste iz dana u dan dok ga jendog dana ne pronađu mrtvog, bace u smeće i osjete olakšanje što je njihovoj mori došao kraj.
. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke
pojedinosti i elementi vizija i fantastika
OTAC: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, pa poslije Gregor umire zbog toga.
MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.
GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Gregora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Gregor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše na konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati..
Tematika:
Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje ne smije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnosila njegov izgled kukca.
PROCES- roman, spominje se pitanje židovstva, koristi tehniku toka svijesti, spominje otuđenost u svijetu
Opisuje se sudbina činovnika banke Jozefa K. koji na 30.rođendan biva optužen i uhićen a da uopće nezna koji je zločin učinio. Nakon nekoliko dana dobiva sudski poziv, odlazi na saslušanje i premda se sve čini apsurdnim biva osuđen i pogubljen, ne shvačajući razlog ni smisao svega.
u Hrvatskoj je prevedena kao Preobražaj i Preobrazba; u Rječniku stranih riječi, Vladimir Aniću, stoji:
preobrazba – temeljita kvalitativna promjena kao krajnji rezultat dužega mijenjanja (u strukturi organizma,itd.), metamorfoza
preobražaj – velika, vidljiva promjena oblika
budući da se glavni lik u djelu promijenio – postao kukac – govorimo o preobražaju
pripovijetka (antinovela)
tema: preobražaj čovjeka u kukca kao posljedica sukoba pojedinca s obitelji
Šarlotina ulica, razdoblje između dva svjetska rata
likovi: Gregor Samsa, njegovi roditelji i sestra Greta, Gregorov poslovođa (prokurist), podstanari, sluškinja
pitati učenike za tri faze G. života: prije preobražaja (posao, odnos prema poslu i ljudima na poslu), tijekom preobražaja (kako ga doživljava), nakon preobražaja (mijenja li se samo fizički ili i duhovno; odnos obitelji prema Gregoru)
Gregor Samsa:
korijen nj. prezimena sam ukazuje na osamljenost glavnog lika
trgovački putnik koji prehranjuje svoju obitelj naporno radeći posao koji ne voli
preobrazba u kukca jedan je od načina njegovog uzmaka od stvarnosti (od onog neprijatnog čime je okružen)
Gregor zadržava identitet i svijest čovjeka, mijenja samo način života i hranu
s obitelji ne uspostavlja komunikaciju, ona ne pokušava otkriti ono ljudsko u njemu niti ga razumjeti
obitelj je hladna i okrutna, umjesto da je nositelj sigurnosti i ljubavi → odbacuje ga jer je nesposoban za život, postaje im smetnja u životu, teret i sramota
izaziva osjećaj gađenja i nakon njegove smrti obitelj osjeća olakšanje
svoju duhovnu glad za glazbom je utolio i umire pomiren sa svijetom i sobom, dakle, dok njegovo tijelo kopni, on se uzdiže duhovno
kompozicija, jezik i stil: fabula: (3 dijela)
1. Gregor se budi pretvoren u kukca
2. Njegova pojava izaziva gađenje, užas i odbojnost
3. Prilagođavanje novom izgledu i načinu života
4. Podstanari u kući
5. Otac ga ranjava dok uživa u glazbi
6. Razgovor obitelji o njegovoj sudbini
7. Gregor ugiba
8. Obitelj odlazi u zajedničku šetnju
obilježja pripovijetke kao antinovele:
nema prave radnje, pravog uvoda i završetka, niti pravog značenja nekih postupaka ili izjava pojedinih likova
ispreplitanje stvarnog i nestvarnog (realnog i irelanog, tj.fantastičnog, bajkovitog): stvarne su prilike u kojima Gregor živi, a nestvaran je njegov preobražaj u kukca
u djelu nailazimo na elemente:
nadrealizma – halucinantna vizija pretvorbe čovjeka u kukca (groteskni elementi)
ekspresionizma – osjećaj straha, osamljenosti i bespomoćnosti
egzistencijalizma – prikazana je apsurdna situacija (preobražaj) kojom pisac ukazuje na odnose obitelji prema pojedincu te na položaj pojedinca u društvu – to je rezultat otuđenosti, tj. izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji
dadaizma – Kafka intervenira u logiku svijeta opisujući kao normalno ono što je nenormalno
suhoparan, bezbojan i nemetaforički jezik, halucinantna i groteskna stanja prikazana su realistički vjernim i jezično jasnim iskazom, mirno pripovijedanje, sklonost detaljiziranju
ukidanje tradicionalnog realističkog načina slikanja svijeta i približavanje fantastičnom svijetu sna i bajke – riječ je o literarnoj fikciji a ne o realnoj situaciji
u njegovoj prozi nema nikakvog pravog revolta (pobune)
kafkijanska atmosfera – mučna atmosfera, bezizlazna situacija, izgubljenost, nelagoda, jeza, strah koji obuzimaju čovjeka kad osjeća da njegova sudbina ovisi o nekoj sili na koju ne može utjecati
ideja djela: onaj tko nije sposoban oduprijeti se robovanju i moćnicima oko sebe, tko nema svoje “ja”, nije ni vrijedan živjeti kao čovjek, već zaslužuje sudbinu običnog bijednog kukca osuđenog na propast
apsurd – ono što je nemoguće, neizvedivo; besmislica
paradoks – neočekivan → misao koja po nečemu izgleda proturiječna općeusvojenom
DRUGO RAZDOBLJE U SVJETSKOJ KNJIŽEVNOSTI
KASNI MODERNIZAM
(1929.-1952. – 1930.-1970.)
Roman je postao najčitanija književna vrsta, moderni se roman suprostavlja tradiciji i područje je neobičnih eksperimentiranja, imamo roman struje svijesti, roman-esej, fabularni roman bez motivacije postupaka likova i uzrokovanosti zbivanja, imamo i elemente novinskih vrsta, posebno reportaže. Avangardni romanopisci odbacuju razvijanje fabule, a pozornost se posvećuje subjektivnoj svijesti, psihološka stanja ili podsvijesti se očituju u unutarnjim monolozima, nedostatak motivacije utječe na neodređenost likova, pojavljuju se „neknjiževni“ tekstovi u romanu. Teoretičari književnosti došli su do zaključka da naziv pripovijedanje nije prikladan izraz za imenovanje književnih pojava u modernom romanu i noveli, pa s eukidanjem fabule ukida i pripovijedanje.
tridesetih godina 20. st. zamiru avangardni smjerovi
sloboda stvaranja ugrožena je političkim prilikama, ratovima i revolucijama, a najviše pritiskom totalitarnih ideologija poput fašizma, nacizma i komunizma koji književnost žele podrediti promidžbi vlastitih nazora
ipak književnost uspijeva sačuvati vlastitu autonomiju kako u tematici tako i u izrazu
tematski gledano, književnici su zaokupljeni ljudskom egzistencijom, položajem pojedinca u suvremenoj civilizaciji i njegovim suočavanjem s problematikom suvremenog društva; prevladava osjećaj nemoći
u književnom izrazu primjećuje se pluralizam stilova: realistički, avangardni, hermetični, novinski stil
PROZA
najpopularnija književna vrsta je roman
1) književnost se u jednom smjeru približava filozofiji i razvija se filozofsko- književni pokret egzistencijalizam (lat. existence – postojanje, opstanak):
o nastao je u Francuskoj, utemeljitelj je Jean Paul Sartre, Mučnina
o prodiru filozofske ideje, npr. razvija se filozofija apsurda = besmislenosti (tim nazivom označuje se nesklad i sukob između čovjeka i svijeta, raskorak između želja i mogućnosti) prema kojoj su tjeskoba i strah rezultat čovjekovog slobodnog izbora jer on odlučuje kako će živjeti i kakav će čovjek biti; on je sam odgovoran pred sobom i pred drugima
o razvija se filozofski roman koji obrađuje teme otuđenosti, osamljenosti
o glavni lik je ispunjen pesimizmom i razmišlja o životu i smrti
o prevladava tok svijesti i unutarnji monolog
o ne teži promjeni svijeta književnosti kao avangardni pravci
o Albert Camus, Stranac
o u filozofiji su glavni predstavnici Karl Jaspers i Martin Heidegger
o egzistencijalistički filozofi smatraju da je čovjek bačen u svijet u kojem mora osmisliti svoju egzistenciju
2) SOCIJALISTIČKI REALIZAM-začetak u Rusiji i Francuskoj, nakon dolaska boljševika (komunista) na vlast u Rusiji ubrzano se širi smjer likovnog i književnog izražavanja, služio se crno-bijelom tehnikom i svodio je umjetnost na promidžbu politike
u Rusiji se javlja socijalistički realizam kao službeni (zadani) stil umjetničkog izražavanja nakon Oktobarska revolucije (po dolasku boljševika, komun.na vlast):
o književnost je u službi politike pa nastaju društveno angažirana djela (prol. proza koja je trebala odgojno djelovati na radnike:parole, crno-bijela tehnika)
o pod ruskim se utjecajem taj stil razvija i uostalim socijalističkim zemljama
o Maksim Gorki, Na dnu (Mati), Mihail Aleksandrovič Šolohov, Tihi Don
3) s obzirom na sklonost psihološkoj i filozofskoj analazi te nov način pripovijedanja (tok svijesti) u romane se uključuju elementi eseja, pa nastaje roman-esej:
o roman s pripovjedačem koji prikazuje „tuđe“ unutarnje monologe i nizanje asocijacija (+ znanstvena problematika)
4) uporedo s modernom prozom iz prethodnog razdoblja (roman struje svijesti) javljaju se i pokušaji obnove realističke tehnike pisanja:
o svojevrsni „moderni realizam“ ostvario je Jerome David Salinger u romanu Lovac u žitu – taj tip proze nazivamo „proza u trapericama“
5) proza američke „izgubljene generacije“ čiji je najznačajniji predstavnik Ernest Hemingway afirmira novi dokumentaristički tip proze čija su obilježja:
o fabularni tip pripovijedanja (klasična fabula)
o kratke rečenice i dijalozi
o opisi bez suvišnih ukrasa
o kolokvijalan rječnik
o oslanja se na dotjeran i usavršen stil novinske reportaže
prozni pisci tog razdoblja: Hermann Hesse, Thomas Mann,
Mihail Afanasjevič Bulgakov, Meša Selimović
Herman Hesse- njem.pripovjedač i romanopisac, najprije je pisao pjesme u duhu neoromantizma, a onda se posvetio pripovijedanju u kojem je spojio tradicionalni njemački roman sa suvremenim elementima. Od kraćih djela izdvajaju se putopisne slike Iz Indije, indijska priča Siddharta, Putovanje na istok, a od romana Stepski vuk, Narcis i Zlatousti, Igra staklenim perlama. Dobio je Novelovu nagradu 1946.
LIRIKA
pjesništvo se razvija u različitim smjerovima od obnove klasičnih tema i motiva do avangardnih eksperimenata (postoji velika raznovrsnost lirskih izričaja)
nemoguće je učiniti tematsku tradicionalnu podjelu
misaonost je zastupljenija nego u tradicionalnoj lirici
1) razvija se hermetična poezija (zatvorena, teško razumljiva, apstraktna)
o Salvatore Quasimodo, Giuseppe Ungaretti
2) poezija s motivima ljubavi, grada i ratne stvarnosti bliža je tradicionalnoj lirici
o Jacques Prevert, Thomas Stearns Eliot, Paul Eluard, Pablo Neruda
DRAMA
ili slijedi klasične uzore tradicionalne tragedije i komedije ili se okreće tehnici apsurda (kao donekle i proza), pokušajima da se opiše i prikaže na sceni besmisao života ograničenog navikama i konvencijama, života ispunjenog nelagodom, strahovima i uzaludnim očekivanjem promjene za koju nitko ne zna kakva bi zapravo trebala biti
razvijaju se dvije vrste kazališta (teatra):
1) kazalište apsurda – osnivači su:
o Eugene Ionesco, Stolice, Ćelava pjevačica
o Samuel Beckett, U očekivanju Godota
o njihove se drame nazivaju i antidramama jer u njihovim djelima nema radnje (riječ drama znači radnja);
2) epsko kazalište:
o osnivač je Bertolt Brecht, Majka Courage (Hrabrost) i njezina djeca – osnovna ideja djela → osuda rata koji uništava ljudskost i čovjeka degradira na razinu životinje
Beckettovo djelo U očekivanju Godota je najizrazitije djelo „antiratnoga, apsurdnog kazališta“, apsurdisti su odbacivali konvencije, logiku, pa i likove i dijaloge u korist metafora, u svijetu su vidjeli obilje zla, neprijateljstvo, besmislenost, apsurdnost. Najpoznatiji njem.dramatičar je Bertolt Brecht, tvorac epskog kazališta, želio je kazalištem odgajati pojedince i mijenjati „društvenu svijest“, najpoznatije su mu drame: Majka hrabrost i njezina djeca, Dobri čovjek iz Sečuana i Kavkaski krug kredom –
ERNEST HEMINGWAY (1898.-1961.)
američki romanopisac i novelist, istaknuti pisac “izgubljene generacije” → to je naziv za naraštaj američkih pisaca koji su dobrovoljo (zbog ideala ili želje za pustolovinom) sudjelovali u Prvom svjetskom ratu; upoznavši europski način života, a razočarani onim američkim, ostaju dvadesetih godina u Europi; povezuje ih pesimističan odnos prema svijetu
dobitnik Nobelove nagrade (1954.) za roman Starac i more
pisanjem se počeo baviti kao novinar; kao novinski dopisnik ranjen je na talijanskoj bojišnici u Prvom svjetskom ratu
kao ratni izvjestitelj sudjelovao je u Grčko-turskom ratu, Španjolskom građanskom ratu i Drugom svjetskom ratu, nakon čega se nastanio na Kubi
volio je grube i opasne sportove poput boksa, lova ili borbe s bikovima
sva svoja iskustva iz burnog života prenio je u književna djela, gradeći o sebi sliku hrabroga vojnika, sportaša i lovca
njegova djela puna su neobičnih karaktera i uzbudljivih sukoba
teme (vezane uz uzbudljiva životna iskustva):
rat, nasilje i smrt
situacije u kojima se čovjek poigrava sa smrću (opasnost)
čovjekova borba s divljom prirodom, borbe s bikovima, lov
likovi su snažni junaci koji se hrabro bore sa životnim iskušenjima i u toj borbi, bez obzira na poraze, pronalaze smisao života
kult divljine, snage i strastvenosti čini njegova djela prepoznatljivim
izraz i stil:
proza mu se zbog kratkih rečenica, brojnih ponavljanja i sažetih opisa lišenih ukrasa naziva hard boiled (tvrdo kuhana) proza u kojoj izbjegava svako moraliziranje, patetiku i sentimentalnost → “hard-boiled” stil – snažan, rezak stil (tvrdokuhan)
kratke i sažete rečenice, škrt rječnik, vulgarizmi, česta ponavljanja
Starac i more
Sadržaj:
Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, , ali je na nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.
Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao u ribolov, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila ogromna. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se bližila oluja odlučio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu su se pojavili morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od ribe ostale su samo glava i kosti.
Iako od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.
Slijedećeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići s njim.
roman
tema: čovjek koji unatoč svojoj nemoći ne odustaje i ne predaje se nevoljama
vrijeme i mjesto radnje:
likovi: Santiago, dječak Manolin, riba
SANTIAGO:
suh i izboran starac kojeg su siromaštvo, more i sunce te nadostatak sreće u ribolovu iscrpili
jedina svijetla točka u njegovom životu su susreti i razgovori s dječakom
zadržao je dostojanstvo bezobzira na moćne sile s kojima se sukobio
fizički može biti uništen, ali ne i moralno poražen
najlakše bi bilo prerezati povraz i odustati, ali lov na ribu predstavlja posljednju nadu za starca koji tako želi dokazati da nije nemoćan, star i sam
obilježja stilskog izraza: sklonost detaljiziranju, sažet opis, unutarnji monolog, atmosfera neizvjesnosti
Zbogom oružje
roman (proturatni)
teme: rat i ljubav
ljubav se razvija u okruženju ratnih zbivanja i završava tragično
Frederickovo stajalište: život je kao vatra koja može spržiti ili osakatiti čovjeka
on ide dalje shvaćajući da nije spašen, nego privremeno pošteđen
ideja: smisao života nije ni u vjeri ni u ljubavi ni u ratu, nego u ljudskoj borbi kao takvoj – bez obzira na nužnost konačnog poraza
ALBERT CAMUS (1913.-1960.)
Stranac
roman filozofije apsurda; monološko-asocijativni roman, roman toka svijesti
tema: čovjekova otuđenost
vrijeme i mjesto radnje: Alžir i okolica (Marengo), zatvor, 1942.
likovi: Mersault, Marija, Raymond, Celeste, Salamano, Masson, Emanuel, Tomaz Perez, odvjetnik, istražitelj, svećenik, Arapi
o kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog francuskog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa od iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Alžirca koji se prije toga bio potukao s nj. prijateljem; (1. dio – 6 poglavlja)
o svi ti događaji ispričani su u obliku ispovijedi glavnog junaka, koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnošću govori o proteklim zbivanjima (majčina smrt, odlazak na izlet s prijateljima i djevojkom, ubojstvo Arapina, policijska istraga i sudska osuda) kao i o smrti koja mu predstoji (1. dio – 5 poglavlja)
ALBERT CAMUS (1913.-1960.)
Stranac
Glavni junak je mali namještnik Mersaulte, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla.” Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka – oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevica i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersaulte putuje na pokop majke, mir kojim u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti – to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba koji je za Mersaultea bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapa. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mesaulte pištoljem ubija tog Arapina.
Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja.. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkriæćm besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersaulte ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života ni gora, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
roman filozofije apsurda; monološko-asocijativni roman, roman toka svijesti
tema: čovjekova otuđenost
vrijeme i mjesto radnje: Alžir i okolica (Marengo), zatvor, 1942.
likovi: Mersault, Marija, Raymond, Celeste, Salamano, Masson, Emanuel, Tomaz Perez, odvjetnik, istražitelj, svećenik, Arapi
MERSAULT:
o sitni bankovni činovnik (str. 33)
o usamljeni pojedinac koji živi u svijetu lišenom smisla i vrijednosti
o nezainteresiran, prazan, bez iluzija i ambicija (45)
o živi od danas do sutra, izbjegava nepredvidive situacije
o smisao njegovog života čine izlasci s Marijom i Emanuelom
o govori samo onda kad ima što da kaže (63)
o apsurdno je što je u zatvor dospio jer je ubio čovjeka, a osuđen je zato što nije plakao na majčinom pogrebu; stradava zbog djela za koje nije bio optužen: “…Optužujem ovog čovjeka što je sa srcem zločinca sahranio svoju majku.”
o nije se pokajao zbog počinjenog ubojstva
o ravnodušan je pred smrt, uvjeren da ona nije ni u čemu gora ni besmislenija od života
o pred kraj spoznaje besmisao postojanja (reakcija u obliku pobune na ispovjednikov govor), tj. apsurd i prihvaća ga
o sretan je jer shvaća da je jedini smisao unutar njega samoga
o iskren, ne vrednuje događaje, ne želi se prikazati boljim kako bi utjecao na porotu, nema cilja, ne izražava emocije, nema nade, ne prihvaća vjeru
o Mersault je osuđen na smrt giljotinom kao buntovnik koji ne prihvaća društvene norme
o stranac je u svijetu u kojem živi, otuđuje se i distancira od svijeta koji ga ne shvaća i koji ga osuđuje (79,85,89)
kompozicija, jezik i stil:
Mersault je statičan lik – sudjeluje u svijetu kao promatrač, registrira vanjske događaje
u svojoj osnovi roman ima problem otuđenja koji se ovdje javlja kao ravnodušnost prema smrti, ljubavi, susjedima, poslu, a odraz je emocionalne praznine
Camus uvodi lik nezainteresirane osobe koja je svjesna vlastite, ljudske nemoći u životu punom apsurda
društvo predstavlja lažni moral, dvoličnost (relativnost pravde i sudstva – Mersault biva osuđen jer nije plakao na majčinom sprovodu)
o jasne, precizne i kratke rečenice koje ukazuju na jednostavnost Mersaultovog života
o sažet stil, analitičnost, pripovjedač u 1. licu, oblik ispovijedi
o subjektivne forme pripovijedanja – roman je građen tehnikom solilokvija → vrsta monologa koji podrazumijeva odsutnost drugih osoba i iskazivanje skrivenih misli i osjećaja književnog lika
u romanu je prikazan apsurd kao odsustvo nade, stalno prikraćivanje i svjesno nezadovoljstvo
Camus upozorava na bolest civilizacije s obzirom da se u ono vrijeme na Zapadu širilo shvaćanje da je život besmislen, a takvo shvaćanje može biti opasno za društvo